Nikada nisam zamišljao kako bi trebala izgledati knjiga o splitskom rukometu. Na nagovor gospodina Gordana Stojanca morao sam napisati komentar mog rukometnog puta. Pisanje nije baš moj omiljeni način izražavanja, ali ovakve se knjige pišu svakih desetak ili više godina, a trajat će zauvijek pa mi nije teško… Sjećam se baš svakog radosnog trenutka na otvorenom igralištu na Babilonu. Onih svlačionica i razbijenog prozora. Nikada nam nije bilo hladno, a ni dovoljno toplo u vremenu kad su nam treninzi bili glavni izlazak i razonoda. Djeci iz moje generacije, nije nas bilo više od 12, nikada nije bilo teško trenirati. Ni po kiši na kojoj smo milijun puta guštali, pazeći da se ne polomimo. Otuda mi vjerojatno i ta spretnost koju sam baš na betonu dobro uvježbao. Imali smo volju, ali ne i uvjete. Današnja djeca imaju veće mogućnosti, ali ne znam znaju li ih iskoristiti. Mi smo u svakom slučaju bili puno uporniji. Igrali smo s plastičnim loptama, ni ne znam koje veličine, uglavnom po noći, pod svjetlima reflektora. Znam iz priča mojih roditelja da je tako bilo i u njihovim vremenima. Mama Stipanka je igrala u Dalmi i bila je prvo vratar, a kasnije krilo, dok je otac Žarko bio srednji vanjski i pravi Splitovac. Moram reći da sam od majke naslijedio kolektivni duh, a od oca brzinu. Ponosan sam što smo moja obitelj i ja sudjelovali u rukometu u vremenima kad se pisala povijest ovog, za nas, a i za cijeli sportski Split, vrlo uspješnog sporta. Kad govorim o onom drugom razdoblju, u kojem sam postajao prvotimac koji se osladio i dvoranom na Gripama, onda mogu reći da je tu došao do izražaja onaj pravi motiv – da se napravi nešto od karijere. Puna dvorana u europskim utakmicama bila je dokaz da mi u stvari vrijedimo više nego što smo i sami tada mogli zamisliti. Bio mi je gušt igrati u Metkoviću, i na Gripama protiv Zagreba u prvenstvenim dvobojima. Svaka europska utakmica donosila je novo oduševljenje. To je bio znak da sam se afirmirao, a raspadom kluba morao sam u Metković. Četiri godine u dolini mandarina pomogle su mi i to razdoblje pamtim kao vrlo profesionalan put koji mi je otvorio vrata reprezentacije. Nakon Metkovića, u kojem sam se igrački potvrdio i postao standardan reprezentativac, uslijedio je odlazak u Španjolsku.
Svi uspjesi i ostvarenja mene i mojih suigrača iz reprezentacije već su davno opisani, pa nema potrebe trošiti na to riječi. Iako se uspjeh mjerio brojem osvojenih naslova i medalja, za mene je najveća potvrda da sam ostvario nešto veliko došla u ljeto 2008. godine. Sjećam se ručka, za vrijeme kojeg me nazvao prijatelj Ivica Maraš i rekao mi: “Izabrali su tebe!“. Vijeće HOO-a odlučilo je da ću baš ja nositi hrvatsku zastavu na Olimpijskim igrama u Pekingu. Znao sam tada kakvu sam čast dobio, iako mi je bilo malo i krivo zbog Pere Metličića, koji se također nadao prestižnoj odluci HOO-a. Nikada neću zaboraviti emocije koje su me preplavile dok sam čekao u tunelu da na stadionu Ptičje gnijezdo u Pekingu prozovu našu Hrvatsku. Mislio sam danima da će mi se zaplesti zastava pa sam vježbao dok su me suigrači zadirkivali. Kad sam iskoračio sve je bilo lakše, zastava je lipo plesala, naša ekspedicija se ludirala po stazi, pa mi se u jednom trenutku činilo da smo zauzeli cilih 400 metara velikog kruga. Bilo je to nezaboravno iskustvo iz moje karijere i najvrjednija nagrada za sve što sam u sportu mogao dobiti, uz sve osvojene medalje, od kojih mi je najdraža ona olimpijska iz Atene 2004. Ono što me raduje je moj povratak kući u Hrvatsku i druženje s ljudima koje volim. Ima trenutaka u životu koje niti jedan sportski uspjeh ne može zamijeniti. Zato mladim sportašima i rukometašima uvijek govorim da ostanu dosljedni, pošteni i strpljivi. Slava i uspjeh ne dolaze preko noći. One se nalaze negdje blizu, i ako vam se ukaže prilika odmah ih treba uloviti. Ja sam imao sreću da sam bio brz i da sam imao priliku stvarati u najljepšem periodu hrvatskog rukometa. Želim da se to dogodi i nekim drugim generacijama iz Splita i cijele Hrvatske koje će doći nakon završetka naše ere.

Ivano Balić

Ja sam kao dijete silno želio postati sportaš. Nikada nisam odustajao u svojim namjerama, što mi se u konačnici i isplatilo, jer sam imao vrlo uspješan put od igrača s betonskih igrališta osnovne i srednje škole pa sve do olimpijskog i svjetskog prvaka. Uoči SP-a u Hrvatskoj napunit će se punih dvadeset godina moga druženja s rukometnom loptom. Čini mi se da je jučer bilo prvenstvo osnovnih škola, kad sam prvi put zaigrao za moju ekipu OŠ Mertojak. Iako se tada igralo sve što je imalo veze s loptom, a naročito me je privlačila košarka, moj me profesor poslao u Washingtonovu 13 . “Upisuju tvoje godište, ljevak si i najbolje je da probaš igrati rukomet“, rekao je te 1989. godine profesor Dumančić i time zauvijek odredio moje mjesto u sportu. Bilo je teško podnositi vožnju autobusom i treninge na otvorenom, ali nitko od nas 20-ak nije tada ni pomišljao na odustajanje. Bili smo klapa i odlična momčad, koja se na svim državnim natjecanjima uglavnom borila za prva tri mjesta. Sjećam se srebrne medalje na pionirskom te brončanih na kadetskom i juniorskom prvenstvu Hrvatske. Moja generacija, iz koje su poslije stasali Mucić, Ljubobratović, Maraš, Anušić, Popović, Sarić, Mikšić i Petrić, kasnije je igrala i prve utakmice za prvoligaškog Splita u novoj državi. Ambicije svakog igrača iz tog vremena rasle su kako se dizao i sam klub. Povijesne utakmice s Kielom i prepune Gripe, nešto je najljepše što se moglo dogoditi većini mladih i neiskusnih igrača kao što smo bili mi u Brodomerkuru krajem 90-ih. Ja sam, doduše, u samom začetku stvaranja europskog Splita otišao u Metković, kao vjerojatno jedan od rijetkih Splićana koji je otišao na Neretvu u novijoj povijesti dvaju klubova. Poslije se potvrdilo da nisam pogriješio, makar nekima nije dobro legla moja odluka. Metković mi je dao igračku zrelost koja je na kraju rezultirala i odlaskom u Španjolsku, kada i počinje moj trofejni put. Ne treba prepričavati sve trofeje i uspjehe s reprezentacijom, jer bi za to trebala nova knjiga, ali nikada nisam zaboravio odakle sam krenuo. Moja rukometna priča imala je uvijek pokriće u ogromnoj želji za uspjehom, unatoč nekim lošim vremenima u kojima se odrastalo. Danas, kad bih trebao sve ponoviti, ne bih izbjegao ni jedan izazov koji mi se nametao kroz sve godine moje karijere. Ponovno bih birao početke na betonskom igralištu i sve krize kroz koje sam prolazio kao adolescent. Imao sam uvijek sreću da mogu birati i na kraju se potvrdilo da sam u pravilu birao najbolje.
Sigurno se jednog dana vraćam u Split i vjerujem da ću svojim iskustvom i savjetima moći pomoći mladim igračima u njihovu nastojanju da postanu pravi sportaši. Optimist sam jer znam da je Split uvijek imao sjajne rukometaše i rukometašice i nadam se da ću sa svojom djecom moći gledati dobar rukomet onda kada više ne budem aktivan igrač. Vjerujem da u Splitu ima potencijala i talenata koji će naslijediti Balića, Vukovića, Vukića i mene jednog dana u reprezentaciji. Zato treba biti strpljiv, jer će europski i svjetski rukomet uskoro upoznati neke nove Splićane…

Petar Metličić