Prije olimpijskog zlata i prije nego što ga je cijeli svijet prozvao najvećim, Ivano Balić bio je splitski dječak koji je takodjer trenirao na betonnskom igralištu u Vukovarskoj. Za knjigu Gordana Stojanca, napisanu povodom 60 godina Rukometnog kluba Split, prisjetio se svog odrastanja u Splitu i puta koji ga je odveo do vrha svjetskog rukometa.
Beton, plastične lopte i reflektori
Balićev rukometni put nije počeo u modernoj dvorani, nego na otvorenom igralištu na Babilonu. Sjeća se svlačionica s razbijenim prozorom i generacije od jedva dvanaestak dječaka kojima treninzi nisu bili obaveza, nego glavni izlazak i razonoda.
„Nikada nam nije bilo hladno, a ni dovoljno toplo u vremenu kad su nam treninzi bili glavni izlazak i razonoda.“
Igrali su plastičnim loptama, uglavnom po noći pod svjetlima reflektora, i po kiši, pazeći da se ne polome. Upravo tu, kaže, stekao je onu slavnu spretnost: „Otuda mi vjerojatno i ta spretnost koju sam baš na betonu dobro uvježbao.“
„Imali smo volju, ali ne i uvjete.“
Rukomet u obiteljskoj krvi
Ljubav prema rukometu nije došla slučajno. Majka Stipanka igrala je za Dalmu, prvo kao vratarka, a zatim kao krilo. Otac Žarko bio je srednji vanjski i, kako Ivano kaže, pravi Splitovac.
„Od majke sam naslijedio kolektivni duh, a od oca brzinu.“
Balić ističe ponos što je cijela obitelj bila dio vremena kada se pisala povijest splitskog rukometa, jednog od najuspješnijih sportova u gradu.
Gripe i prvi okus velike pozornice
Iz Vukovarske put je vodio na Gripe, gdje je postao prvotimac i shvatio da od rukometa može napraviti karijeru. Pune tribine na europskim utakmicama bile su dokaz da ta generacija vrijedi više nego što je i sama mislila.
„Svaka europska utakmica donosila je novo oduševljenje.“
Posebno pamti derbije protiv Zagreba na Gripama i gostovanja u Metkoviću. Nakon raspada kluba otišao je upravo u Metković, gdje je četiri godine gradio profesionalni put koji mu je otvorio vrata reprezentacije, a potom i Španjolske.
Od betona Vukovarske do Pekinga
O medaljama, kaže, nema potrebe trošiti riječi jer su davno opisane. Ipak, najdraža mu je olimpijska iz Atene 2004. A najveću potvrdu karijere doživio je u ljeto 2008., kada ga je HOO izabrao za nositelja hrvatske zastave na Olimpijskim igrama u Pekingu.
Danima je vježbao da mu se zastava ne zapetlja dok su ga suigrači zadirkivali. A onda je iz tunela zakoračio na olimpijski stadion u Pekingu.
„Kad sam iskoračio sve je bilo lakše, zastava je lipo plesala.“
Poruka mladim Splićanima
Poruka za nove generacije:
„Ostanite dosljedni, pošteni i strpljivi. Slava i uspjeh ne dolaze preko noći.“
Današnja djeca, kaže, imaju puno veće mogućnosti nego što ih je imala njegova generacija. Njegova je želja da se neka nova splitska generacija jednog dana popne tamo gdje je bila njegova.
Možda ta generacija baš sada trenira kod nas.
Izjava Ivana Balića u cijelosti
Iz knjige Gordana Stojanca povodom 60 godina Rukometnog kluba Split
Nikada nisam zamišljao kako bi trebala izgledati knjiga o splitskom rukometu. Na nagovor gospodina Gordana Stojanca morao sam napisati komentar mog rukometnog puta. Pisanje nije baš moj omiljeni način izražavanja, ali ovakve se knjige pišu svakih desetak ili više godina, a trajat će zauvijek pa mi nije teško…
Sjećam se baš svakog radosnog trenutka na otvorenom igralištu na Babilonu. Onih svlačionica i razbijenog prozora. Nikada nam nije bilo hladno, a ni dovoljno toplo u vremenu kad su nam treninzi bili glavni izlazak i razonoda. Djeci iz moje generacije, nije nas bilo više od 12, nikada nije bilo teško trenirati. Ni po kiši na kojoj smo milijun puta guštali, pazeći da se ne polomimo. Otuda mi vjerojatno i ta spretnost koju sam baš na betonu dobro uvježbao. Imali smo volju, ali ne i uvjete. Današnja djeca imaju veće mogućnosti, ali ne znam znaju li ih iskoristiti. Mi smo u svakom slučaju bili puno uporniji. Igrali smo s plastičnim loptama, ni ne znam koje veličine, uglavnom po noći, pod svjetlima reflektora. Znam iz priča mojih roditelja da je tako bilo i u njihovim vremenima. Mama Stipanka je igrala u Dalmi i bila je prvo vratar, a kasnije krilo, dok je otac Žarko bio srednji vanjski i pravi Splitovac. Moram reći da sam od majke naslijedio kolektivni duh, a od oca brzinu. Ponosan sam što smo moja obitelj i ja sudjelovali u rukometu u vremenima kad se pisala povijest ovog, za nas, a i za cijeli sportski Split, vrlo uspješnog sporta.
Kad govorim o onom drugom razdoblju, u kojem sam postajao prvotimac koji se osladio i dvoranom na Gripama, onda mogu reći da je tu došao do izražaja onaj pravi motiv – da se napravi nešto od karijere. Puna dvorana u europskim utakmicama bila je dokaz da mi u stvari vrijedimo više nego što smo i sami tada mogli zamisliti. Bio mi je gušt igrati u Metkoviću, i na Gripama protiv Zagreba u prvenstvenim dvobojima. Svaka europska utakmica donosila je novo oduševljenje. To je bio znak da sam se afirmirao, a raspadom kluba morao sam u Metković. Četiri godine u dolini mandarina pomogle su mi i to razdoblje pamtim kao vrlo profesionalan put koji mi je otvorio vrata reprezentacije. Nakon Metkovića, u kojem sam se igrački potvrdio i postao standardan reprezentativac, uslijedio je odlazak u Španjolsku.
Svi uspjesi i ostvarenja mene i mojih suigrača iz reprezentacije već su davno opisani, pa nema potrebe trošiti na to riječi. Iako se uspjeh mjerio brojem osvojenih naslova i medalja, za mene je najveća potvrda da sam ostvario nešto veliko došla u ljeto 2008. godine. Sjećam se ručka, za vrijeme kojeg me nazvao prijatelj Ivica Maraš i rekao mi: “Izabrali su tebe!“. Vijeće HOO-a odlučilo je da ću baš ja nositi hrvatsku zastavu na Olimpijskim igrama u Pekingu. Znao sam tada kakvu sam čast dobio, iako mi je bilo malo i krivo zbog Pere Metličića, koji se također nadao prestižnoj odluci HOO-a. Nikada neću zaboraviti emocije koje su me preplavile dok sam čekao u tunelu da na stadionu Ptičje gnijezdo u Pekingu prozovu našu Hrvatsku. Mislio sam danima da će mi se zaplesti zastava pa sam vježbao dok su me suigrači zadirkivali. Kad sam iskoračio sve je bilo lakše, zastava je lipo plesala, naša ekspedicija se ludirala po stazi, pa mi se u jednom trenutku činilo da smo zauzeli cilih 400 metara velikog kruga. Bilo je to nezaboravno iskustvo iz moje karijere i najvrjednija nagrada za sve što sam u sportu mogao dobiti, uz sve osvojene medalje, od kojih mi je najdraža ona olimpijska iz Atene 2004.
Ono što me raduje je moj povratak kući u Hrvatsku i druženje s ljudima koje volim. Ima trenutaka u životu koje niti jedan sportski uspjeh ne može zamijeniti. Zato mladim sportašima i rukometašima uvijek govorim da ostanu dosljedni, pošteni i strpljivi. Slava i uspjeh ne dolaze preko noći. One se nalaze negdje blizu, i ako vam se ukaže prilika odmah ih treba uloviti. Ja sam imao sreću da sam bio brz i da sam imao priliku stvarati u najljepšem periodu hrvatskog rukometa. Želim da se to dogodi i nekim drugim generacijama iz Splita i cijele Hrvatske koje će doći nakon završetka naše ere.
Ivano Balić
