Dan kada je nastala Cida

Odlučio sam napisati nešto o svom najdražem trenutku u dresu RK Split i ispričati priču o Cidi, jedinoj službeno osnovanoj navijačkoj skupini RK Split. Bila je to jedna proljetna večer 2011. na Gripama i predzadnja sezona u kojoj je Split igrao prvu ligu. Kad me netko pita koji mi je najsretniji dan rukometne karijere, ne razmišljam ni sekunde. To je dan kad je nastala Cida.

Teško je naći riječi koje bi sve to opisale. Ali probat ću.
Piše: Marin Varvodić

EMC Split – Nexe 23:20 (8:11)

EMC Split: Vukas (16 obrana), Galić, Ilić, Čelić, Šolić, Slišković 2, Korjenić, Batinović 6, Božić-Pavletić, Varvodić 4, Arapović 7, Bernat, H. Žeravica, Lušić, A. Žeravica 4

Nexe: P. Lelić, Šunjić (14 obrana), Buljubašić 2, Eter, F. Lelić 1, Mrđenović, Barišić-Jaman 3, Rotim, Kedžo 1, Markotić 4, Rajković, Obad, Kević 3, Tomašević, Blažević 2, Velić 4

Sezona u kojoj nismo imali ništa osim jedni drugih

Sezonu prije, 2009/10, jedva smo se spasili od ispadanja. Promjene u upravi, štrajk igrača, rezanje ugovora, plaće koje nisu stizale. Ekipu je nakon nekoliko kola preuzeo Ekrem Jaganjac, veliki stručnjak kojeg smo obožavali. Stalno nam je govorio da smo puno bolji nego što pokazujemo. Osvojili smo nekoliko važnih bodova, ali smo i dalje bili na dnu ljestvice.

Na polusezoni je došao Željko Babić, iako je ekipa tražila da Ekrem ostane. Bio je to Babićev prvi trenerski angažman. Na početku je bilo problema, ali kraj te sezone odigrali smo maestralno, i ostali u ligi.

U sezonu 2010/11 krenuli smo bez Jerka Matulića, koji je potpisao za Zagreb, i s jako tankim kadrom. Nekoliko igrača došlo je iz Metkovića. Svaka i najmanja ozljeda smanjivala nam je šanse za pobjede, a uz to je u klubu vladala potpuna besparica. Nismo dobili ni jednu plaću te godine.

Babić je tražio brzi rukomet, treninzi se nisu preskakali. Igrali smo brzo i prepoznatljivo, a van terena smo stalno bili zajedno. Uživali smo u rukometu i mladosti. To je jedini put u karijeri da sam osjetio kako ekipa zaista treba funkcionirati.

Trener koji je htio u Barcelonu

Babića smo u početku gledali malo čudno. Na prvom treningu rekao je da mu je cilj biti trener Barcelone, utakmice je vodio u odijelu. Imao je metode kakve do tada nismo poznavali, jednostavno nismo dobro razumijeli njegove zahtjeve. Nekoliko mjeseci nakon, stvari su sjele na svoje mjesto.

Babić je nas napravio boljima, to je sigurno. Ali reći ću i ovo: mi smo zaslužni za sve što je Babić napravio poslije. Ta ekipa dala mu je puno. Ekipe koje su dolazile na Gripe nisu prolazile najbolje (osim Zagreba).

Ekipa

Drugi dio sezone, gostovanje kod Nexea. Izgubili smo dobivenu utakmicu, iako je Nexe bio duplo bolja ekipa. Imali su toliku širinu da bi Kasim Kamenica izveo jednu postavu, a kad bi se ona umorila, ubacio bi novih sedam. Ne možeš to izdržati.

A onda ždrijeb: četvrtfinale Kupa, opet Nexe. Vraćajući se kući iz Našica rekli smo: u Splitu ih možemo dobit, idemo na Final Four.

Svatko u ekipi je imao jasan zadatak. Netko je ulazio zaraditi dvije minute i podignuti agresivnost. Netko je ulazio šutnuti jednom i natrag na klupu. Netko je bio tu da prigovara sucima. Iz te ekipe kasnije su izašla četiri hrvatska reprezentativca.

Trideset gajbi pive i Cida

Došli smo doma, sjedili u svlačionici, i meni je pala ideja na pamet. Svi smo bili studenti, znali smo puno ljudi, a Splitu ne treba puno da se zapali. Ajmo pozvati sve prijatelje. Kupujemo 30 gajbi pive ispred dvorane. Novac smo skupili između sebe i tražili sponzore. Klub tada nije imao ništa, pa ni za to.

Napisao sam post na Facebooku: na Gripe dolazi Nexe, nema šanse da dobijemo bez pune dvorane, besplatna piva, šerajte dalje. Bilo je to vrijeme kad Facebook još nismo imali svi. Rekli smo: zovimo bilo koga, ajmo napraviti ludnicu.

Utakmica je bila u 18 sati. Ja sam u 15 nosio pivu ispred dvorane. Pedesetak ljudi već čeka, kažu bit će nas sto, Nexe mora pasti. Među njima i popularni Viktor.

Vraćam se dolje s knedlom u grlu. Znam da je Nexe bolji, tko će od sramote ako nas nabiju doma, pred svima? Ulazim u svlačionicu i kažem: vani ih je sto, danas će biti kaos. Nikad nismo igrali pred toliko ljudi.

Utakmica

Dva tjedna bio sam bez treninga zbog ozljede ramena. Ta ozljeda mi je nedugo nakon toga završila karijeru. Babić mi je rekao: odmori, odigraj na svježinu. Prije utakmice popij tabletu, i ajmo.

18 sati, dvorana puna, ali navijača nigdje. Nexe nas razvlači, ne možemo se spojiti, a Šunjiću ne možemo dati gol. Na poluvrijeme odlazimo s minus tri, 8:11, a početkom drugog ne zabijamo pet minuta. Nexe bježi na 17:11. Činilo se da je gotovo.

I onda, u jednom trenutku, ulaze. Na čelu Viktor Petek. Kreće ludnica. Na transparentu piše CIDA. Valjda od Torcide, ni danas ne znam.

Dobili smo krila

Same utakmice se ne sjećam. Znam samo da sam do 45. minute bio 0/6, a do kraja 4/4. Ni sam ne znam kako. Ali u tom drugom poluvremenu dobili smo krila.

Babić je prebacio obranu na 4 +2 i usporio napad Našičana. Vukas je skidao sve. Arapović i Batinović su proradili. Ljudi su praktički bili na terenu. Viktor je vikao skupa s Nexeom u svakom napadu i svakoj obrani, trčao je za njima.

Dvije minute prije kraja izjednačujemo na 20:20. Nexe ostaje s četiri igrača. Anđelo Žeravica nas vodi u vodstvo, a Batinović na kraju zabija lijepim suhim listom za 23:20.

Svi u teren. Bio je nekoliko redara, policije nije bilo. Babić je bio u odijelu, koje smo mu iskidali. Poslije je prešao na trenerke.

Poslije

Došao sam kući, a uvijek kritični otac rekao mi je: nisi nešto odigrao, ali velika ste ekipa.

Cida nije nestala te večeri. Dolazili su u dvoranu, radili pritisak, išli s nama na gostovanja. Neki od nas druže se i danas. Danas se svatko od nas sjeća tog dana. Neki su poslije napravili velike stvari, ali taj dan je uvijek na vrhu liste sretnih trenutaka. Za to se živi, trenira i radi. Teško da ćemo to uskoro ponoviti, nadamo se nekim boljim vremenima…