Od Crnice do dvorane na Gripama: putovanje kroz "domove" kluba

Svaki klub ima teren na kojem je odrastao. RK Split prošao je put kroz tri različita igrališta, od zapuštenog terena bez tribina, preko stadiona koji su sami rukometaši izgradili rukama, do moderne dvorane u kojoj se igra i danas.

Crnica

Dugo prije nego što je RK Split imao svoju pravu adresu za igru, rukometaši i rukometašice trenirali su i igrali na terenu koji je u klupskom žargonu nosio ime Crnica. Nalazio se između zgrada, uz istočni zid nogometnog stadiona NK Splita, a ime je dobio po tome što je bio dreniran ugljenom prašinom.

Crnica nije imala tribine. Gledatelji su utakmice pratili stojeći uz aut-liniju, po svakom vremenu. Od 1955. do 1958. tu su trenirale i igrale i muška i ženska ekipa, a teren su dijelili i s RK Marjanom i RK Sjeverom.

Stadion Vukovarska (1963.)

Do sredine 1963. Split je i dalje igrao sve utakmice na Crnici, no interes publike već je odavno nadrastao mogućnosti tog terena. Upravi kluba postalo je jasno: rukometašima treba pravi stadion.

Potragu za lokacijom predvodio je bivši igrač i tadašnji klupski trener Ante Braco Zelić, po struci građevinski tehničar. Uz pomoć rukometaša Ive Mrkonjića, diplomiranog inženjera građevine, i Špire Viculina, već početkom 1963. predložena je lokacija u sjevernom dijelu tadašnje Balkanske ulice – danas poznate kao Vukovarska ulica. Prostor je do tada bio vrt obitelji Šegvić Mandine, s prirodnom kosinom idealnom za buduće tribine.

Zelić se prisjeća kako je jednog dana u ožujku 1963., dok je nadgledao radove bagera, svom nekadašnjem igraču ukratko opisao plan – da će ondje niknuti pravo rukometno igralište, s domom kluba i tribinama, iako će trebati "mnogo volje, rada i novca".

I baš se tako dogodilo. Idejnu skicu izradio je Ivo Mrkonjić po Zelićevim zamislima, izvedbeni projekt potpisao je inženjer Roko Antičević, a sam Zelić je, uz sve svoje trenerske obveze, osobno nadzirao radove. Stadion na Vukovarskoj su, uz pomoć Saveza za fizičku kulturu grada Splita, izgradili sami rukometaši – rukama.

Dok je gradnja trajala, klub na terenu nije stao: 3. ožujka 1963. nastavljeno je prvenstvo Dalmatinske rukometne zone, a Split ga je te sezone i osvojio, kao prvak i jesenskog i proljetnog dijela natjecanja. Stadion na Vukovarskoj ostat će klupsko igralište naredno desetljeće i pol.

Dvorana na Gripama (1979.)

Šesnaest godina nakon otvorenja stadiona dogodila se promjena koja je zauvijek promijenila način na koji se rukomet igra u Splitu. Grad je 1979. bio domaćin Mediteranskih igara, a za tu je priliku izgrađena moderna sportska dvorana na Gripama. Rukomet, koji je do tada u Splitu bio isključivo igra na otvorenom – na Crnici, pa na stadionu na Vukovarskoj – po prvi put je dobio priliku preseliti se pod krov.

Prelazak s otvorenog terena na parket značio je mnogo više od promjene podloge. Otvorio je vrata igri neovisnoj o vremenskim uvjetima, omogućio kvalitetnije treninge tijekom cijele godine i doveo splitski rukomet u korak s modernim europskim standardima igre. Dvorana na Gripama i danas je klupsko igralište, mjesto gdje se odvijaju treninzi akademije i nastupi prve momčadi.

Tri igrališta, jedna priča

Od Crnice bez tribina, preko stadiona koji su rukometaši sami sagradili na Vukovarskoj, do moderne dvorane rođene iz naslijeđa Mediteranskih igara, ovaj put oslikava kako je splitski rukomet, korak po korak, izborio svoje mjesto pod suncem (i, na kraju, pod krovom).