Danas, kad gledamo moderne dvorane, parkete i opremljene teretane, teško je povjerovati da su neki od najvećih rukometaša koje je svijet vidio svoje prve korake napravili na betonu. Na otvorenom. Po kiši, po buri, po ljetnoj žegi. A upravo je tako bilo na Vukovarskoj.
Teren koji je stvarao šampione
Godinama se u Akademiji RK Split treniralo na betonskom terenu. Dvorana je bila privilegija koja je čekala tek u seniorima. Do tada, lopta je klizila po mokrom betonu, vjetar je mijenjao putanju svakog šuta, a koljena i laktovi pamtili su svaki pad.
Možda baš zato iz te škole nisu izlazili samo dobri rukometaši, nego borci. Tko je naučio igrati kad bura puše iz svih smjerova, tome nijedna dvorana na svijetu nije bila prevelika.
Čuvar Vukovarske
Nijedna priča o Akademiji nije potpuna bez pokojnog Vlade Zebića. Teren je bio njegov, ali ne u smislu vlasništva, nego brige. Čuvao ga je, održavao i pazio na njega kao na vlastiti dom. Kroz njegove ruke prošle su generacije i generacije djece, a on je za svakoga imao riječ, pogled ili savjet.
Mnogi će ga pamtiti i po jednoj posebnoj strasti: skupljao je sportske značke. Svaki turnir, svaki gost, svako putovanje ostavljalo je mali trag u njegovoj zbirci. Na neki način, ta zbirka priča istu priču kao i Akademija, priču o sportu koji spaja ljude.
Split na leđima nosio olimpijsko zlato
Akademija je hrvatskom i svjetskom rukometu dala imena koja se izgovaraju s poštovanjem. Ivano Balić, Petar Metličić i Drago Vuković, sva trojica ponikla su na Vukovarskoj.
Kad je Hrvatska 2004. godine u Ateni osvojila olimpijsko zlato, bez pretjerivanja možemo reći da je Split tu medalju ponio na svojim leđima. Balić i Metličić bili su nositelji igre, a Vuković, iako je imao manju minutažu, bio je jako važan dio te momčadi. Tri dječaka s betonskog terena, na krovu svijeta.
Više od rukometa
Vukovarska je prije svega mjesto gdje su nastajala prijateljstva za cijeli život. Stotine djece prošle su kroz Vukovarsku. Turniri, putovanja, druženja, prve pobjede i prvi porazi, sve je to dio iste priče. Posebna su bila školska prvenstva, na kojima su se klinci iz Akademije igrali jedni protiv drugih, svatko za svoju školu. Na terenu suparnici, a sutradan opet zajedno na treningu.
Nasljeđe koje traje
Danas, kad nova generacija dolazi na treninge, vrijedi se sjetiti odakle sve počinje. Ne od parketa i reflektora, nego od volje, zajedništva i ljudi koji su vjerovali u djecu prije nego što je itko znao njihova imena.
Popis igrača koji su iz naše Akademije stigli do reprezentacije pogledajte ovdje.
Vukovarska pamti. A mi pamtimo nju.
RK Split, od 1948.
