Kad danas navijači izgovore "RK Split", misle na klub s dugom tradicijom, prepoznatljivim crvenim dresom i imenima poput Balića, Metličića i Vukovića. Malo tko zna da je taj isti klub nekoć nosio sasvim druga imena, mijenjao adrese, posuđivao lopte i trenirao bos na blatnjavim igralištima. Ovo je priča o tome kako je sve počelo.
Balun koji je sve pokrenuo
Priča kreće 1945. godine, u ljeto neposredno nakon rata. Splitom je tada hodao mladi student i vaterpolist Ante Mlikotin, rodom iz Kaštel Lukšića. U Slobodnoj Dalmaciji od 20. kolovoza pozvao je mlade Splićane na treninge na Hajdukovu igralištu. Odaziv je bio iznenađujuće dobar, pa je već 23. rujna 1945. odigrana prva službena utakmica velikog rukometa u Splitu, kao predigra nogometnoj utakmici FD Split – FD Šibenik. Rezultat je bio 5:5, a Mlikotin je te večeri bio i igrač i sudac.
Nedugo zatim vratio se na studij u Zagreb, i rukomet je u gradu utihnuo, kako to obično biva kad entuzijazam ostane bez organizacije.
Novi pokušaj uslijedio je 1947. godine, kad je iz osječkog Proletera u Hajduk stigao Branko Šegović, bivši vratar zagrebačke Concordije. Lopte je iz Zagreba donio nogometni sudac Leo Lemešić, no ni taj pokušaj nije potrajao. U lipnju 1947. Split je izgubio od vojne VIII. udarne fiskulturne brigade 5:9, i rukomet je ponovno utihnuo.
1948.: godina koja se računa kao rođendan
Sve se promijenilo u rujnu 1948., kad je Odbor za rukomet pri Zagrebačkom fiskulturnom savezu u Split poslao instruktora Teodora Sedmaka. Sačuvano je slikovito sjećanje jednog od tadašnjih igrača, Srećka Čudine, koji opisuje kako je Sedmak na Vukovo igralište donio četiri mala baluna, a dečki koji dotad nisu ni čuli za rukomet prvo su ih, iz navike, počeli dodavati nogom. Trebalo je vremena da shvate o kakvoj se igri zapravo radi.
Sedmak nije samo donio lopte, nego i strukturu: organizirao je petnaestodnevni tečaj za igrače i buduće voditelje. Rezultati su stigli brzo:
1. studenoga 1948. - prvo prvenstvo splitskih srednjih škola, koje je osvojila Tehnička škola.
7. studenoga - prvi međugradski turnir u Dalmaciji, na Hajdukovu igralištu, koji je Split osvojio.
8. i 9. prosinca - pobjede protiv Knina (6:1) i Šibenika (6:3).
16. prosinca - prvo veliko gostovanje, u Dubrovniku, izgubljeno 4:7. Parobrodom se putovalo 14 sati, a igralo se po kiši i blatu – slika koja se u ranim godinama kluba ponavljala iznova.
Baš zbog ovog zamaha, 1948. se danas smatra godinom osnutka kluba, iako je formalno osnivanje rukometne sekcije uslijedilo tek godinu dana kasnije. Kao što je u knjizi o povijesti kluba zapisao prof. Toni Petrić: rukomet u Splitu "začet je 1945., a rođen 1948."
Iste je godine, 19. prosinca, u Zagrebu osnovan i Rukometni savez Hrvatske, a predstavnik Splita u njegovom Upravnom odboru postao je Arsen Pavasović.
1949. sekcija, pa prvi pravi klub
Sljedeći korak bio je birokratski, ali ključan. 9. svibnja 1949. osnovana je Rukometna sekcija pri Gimnastičkom društvu Split, s predsjednikom Emilom Oštrićem i tajnikom Mihovilom "Miškom" Radjom. Imala je već tada više od 60 članova.
No sekcija unutar većeg društva nije dugo zadovoljavala ambicije rukometaša. Nakon internih nesuglasica, 3. studenoga 1949. osnovan je RK Marjan – prvi samostalni rukometni klub u gradu. Ime je predložio tajnik Miško Radja, a prostorije su bile skromne: soba u kući Dešković na tadašnjoj Titovoj obali.
Iz te godine ostale su i dvije priče koje dobro oslikavaju duh vremena:
Batine papuče. Klub nije imao novca ni za osnovnu opremu, pa su rukometaši trenirali bosi ili u starim, izlizanim cipelama. Tajnik Radja otišao je do utjecajnog Jure Pogorelića, koji je jednim telefonskim pozivom trgovini Borovo-Bata osigurao 15 pari muških i 15 pari ženskih tenisica – prve prave sportske obuće koju je klub imao.
Bečani na kupanju. Krajem studenoga klub je ugostio bečku momčad Potsporferein, koju je Radja, u ulozi domaćina, odveo na kupanje na Bačvice – usred zime. Gosti su, kako sjećanje kaže, uletjeli u more, brzo izašli i zaključili da domaćini nisu baš ponudili "slast kupanja". Utakmica protiv Bečana odigrana je pred 2700 gledatelja, a Marjan je slavio 9:6 – prva prava međunarodna pobjeda kluba.
1950. – 1953.: seljenja, imena i borba za opstanak
Sljedeće godine nisu bile lagane. Hajduk je 1950. zabranio rukometašima korištenje svog igrališta, pa se trenirati i igrati moralo po Solinu, Kaštel Sućurcu i Trogiru, često o vlastitom trošku igrača.
Unatoč tome, klub je rastao. Godine 1951. Marjan je postao prvak Dalmacije, a u rujnu iste godine, iz praktičnih razloga (prije svega mogućnosti putovanja i financijske podrške), klub je pristupio SD-u Željezničar i nakratko postao RK Željezničar. Pod tim je imenom klub završio jesenski dio Hrvatske lige na prvom mjestu, s pobjedama poput 10:0 protiv Borova.
No već sredinom 1952. rukometaši su se, nakon nesuglasica s upravom Željezničara, ponovno osamostalili i vratili staro ime – Marjan. Te je godine klub gostovao u Beču, gdje je osvojio drugo mjesto na turniru, iako četvorica igrača (Ivica Bašić, Tonči Čosić, Miro Rogulj i Branko Zelić) nisu dobila putovnice zbog, kako se navodi, "nepodobnih građanskih opcija" – politička sjena koja je pratila i sport u to doba.
Godina 1953. donijela je nov uspon: Marjan se plasirao na kvalifikacije za Prvu saveznu ligu u Skoplju. No u jesen te godine klub je zapao u tešku krizu – financijsku i organizacijsku – i natjecateljska aktivnost je prekinuta.
1954.: ime koje nosimo i danas
Spas je stigao iz neočekivanog smjera. Narodni sport je 15. siječnja 1954. objavio da je Skupština Radničkog sportskog društva Split prihvatila RK Marjan pod svoje okrilje. Nekoliko dana kasnije, 24. siječnja 1954., skupština kluba donijela je odluku koja i danas definira identitet kluba: RK Marjan postaje RK Split.
Za prvog predsjednika izabran je Bogdan Caktaš, a za potpredsjednika Hrvoje Baričić. Od tog dana klub nosi ime grada, a boja dresa postaje – crvena.
Igrač-trener u tom razdoblju bio je Vinko Kampić, a klub je odmah, u lipnju 1954., potvrdio da novo ime nosi s pravom: osvojio je drugo mjesto na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu.
Zašto je ova priča važna
Put od prve nesigurne lopte na Vukovom igralištu 1945., preko baraka i posuđenih tenisica 1949., do imena koje danas nosimo na grudima, nije bio ravna linija. Bio je to niz ljudi: Ante Mlikotin, Teodora Sedmak, Miško Radja, Bogdan Caktaš i desetaka drugih koji nisu odustali unatoč nedostatku novca, opreme i, ponekad, i same lopte.
Kad danas kažemo "RK Split, od 1948.", zapravo govorimo o toj upornosti.
